22.03.2017.

156.

"You know, there's one place that all the people with the greatest potential are gathered. One place and that's the graveyard. People ask me all the time, what kind of stories do you want to tell, Viola? And I say, exhume those bodies. Exhume those stories. The stories of the people who dreamed big and never saw those dreams to fruition. People who fell in love and lost. I became an artistand thank God I did—because we are the only profession that celebrates what it means to live a life."
Viola Davis

22.03.2017.

155.

"Romanopisci ne bi nikad smjeli dopustiti sebi da posustanu u proučavanju istinskog života. Kad bi ovu dužnost obavljali savjesno, oni bi nam dali manje slika prošaranih upadljivim kontrastima svjetlosti i tame; rijetko bi uzdizali svoje junake i junakinje u ushitne visine, još rjeđe bi ih spuštali u dubine očaja; jer, mi u životu rijetko osjetimo potpunu radost života, a još rjeđe čemernu gorčinu beznadne patnje; izuzev, naravno, ako smo, kao marva, utonuli u čulna uživanja, zloupotrebljavali, pretjeravali, dražili, opet pretjeravali i najposlije uništili naše sposobnosti za uživanje; tada se, doista, možemo naći bez podrške, lišeni nade.
Naša je patnja velika, a kako se ona može okončati? Uništili smo izvor svojih snaga; cijeli naš život bit će prava muka — suviše slab da shvati vjeru — smrt će postati tama - bog, duh, religija neće imati mjesta u našoj skrhanoj duši, u kojoj će ostati samo gnusna i ogavna uspomena na porok; a vrijeme će nas dovesti na rub groba i smrt će nas baciti u raku — kao otpadak potpuno uništen boljeticama, izmožden patnjom, zgažen u ilovači groblja neumoljivom nogom očaja.
Međutim, čovjek koji uredno živi i posjeduje zdrav razum nikad ne očajava. On gubi svoju značajku — to je udar — posrće za trenutak; a onda, njegova snaga, koja se rađa iz bola, nastoji pronaći lijek; rad ubrzo ublažuje tugu. Obuzima ga nemoć; postaje strpljiv — podnosi ono što ne može izliječiti. Muči ga bol; njegovi lomni udovi ne mogu naći odmora; on se hvata za sidro nade. Smrt mu uzima ono što voli; čupa i silovito krši stablo oko koga su se njegove sklonosti ovile — mračan, grozan čas, užasno mučenje - ali jednoga jutra, s rađanjem sunca, Vjera nailazi u njegov opustjeli dom i kaže da će na jednom drugom svijetu, u jednom drugom životu ponovo naći svoje mile i drage.
Ona govori o tome svijetu kao o mjestu čistom od grijeha — o tome životu kao o razdoblju koje nije ograničeno patnjom; ona snažno krijepi svoju utjehu združujući je s dvije ideje — koje smrtnici ne mogu razumjeti, no u koje se vole pouzdati: Vječnost i Besmrtnost; a kad um žalobnika ispunjen slikom, divnom ali nejasnom, o nebeskim visinama, sačinjenom od same svjetlosti i mira, o duši koja tamo počiva u blaženstvu, o danu kad će se tamo vinuti i njegova duša, isto tako slobodna i bestjelesna, o ponovnom sjedinjenju usavršenom ljubavlju, očišćenom od straha - stječe hrabrost, odlazi u susret nedaćama i ispunjava svoje životne dužnosti; i premda se može dogoditi da tuga nikad ne skine teret s njegove duše, nada će mu omogućiti da ga podnosi."
Charlotte Bronte- Profesor

21.03.2017.

154.

Mogu samo da ti kažem
da verujem čudnom i retkom verom,
nadam se čudnom i retkom nadom
i volim čudnom i retkom ljubavlju.
Nije to lako, nije čak ni lepo,
al’ ja tako moram, ne pitaj zašto.

Goran Tadić

25.02.2017.

153.

"In a society that profits from your self doubt liking yourself is a rebellious act."

06.02.2017.

152.

12141609_1221550391195377_8053091052151388868_n


Noviji postovi | Stariji postovi