22.03.2017.

155.

"Romanopisci ne bi nikad smjeli dopustiti sebi da posustanu u proučavanju istinskog života. Kad bi ovu dužnost obavljali savjesno, oni bi nam dali manje slika prošaranih upadljivim kontrastima svjetlosti i tame; rijetko bi uzdizali svoje junake i junakinje u ushitne visine, još rjeđe bi ih spuštali u dubine očaja; jer, mi u životu rijetko osjetimo potpunu radost života, a još rjeđe čemernu gorčinu beznadne patnje; izuzev, naravno, ako smo, kao marva, utonuli u čulna uživanja, zloupotrebljavali, pretjeravali, dražili, opet pretjeravali i najposlije uništili naše sposobnosti za uživanje; tada se, doista, možemo naći bez podrške, lišeni nade.
Naša je patnja velika, a kako se ona može okončati? Uništili smo izvor svojih snaga; cijeli naš život bit će prava muka — suviše slab da shvati vjeru — smrt će postati tama - bog, duh, religija neće imati mjesta u našoj skrhanoj duši, u kojoj će ostati samo gnusna i ogavna uspomena na porok; a vrijeme će nas dovesti na rub groba i smrt će nas baciti u raku — kao otpadak potpuno uništen boljeticama, izmožden patnjom, zgažen u ilovači groblja neumoljivom nogom očaja.
Međutim, čovjek koji uredno živi i posjeduje zdrav razum nikad ne očajava. On gubi svoju značajku — to je udar — posrće za trenutak; a onda, njegova snaga, koja se rađa iz bola, nastoji pronaći lijek; rad ubrzo ublažuje tugu. Obuzima ga nemoć; postaje strpljiv — podnosi ono što ne može izliječiti. Muči ga bol; njegovi lomni udovi ne mogu naći odmora; on se hvata za sidro nade. Smrt mu uzima ono što voli; čupa i silovito krši stablo oko koga su se njegove sklonosti ovile — mračan, grozan čas, užasno mučenje - ali jednoga jutra, s rađanjem sunca, Vjera nailazi u njegov opustjeli dom i kaže da će na jednom drugom svijetu, u jednom drugom životu ponovo naći svoje mile i drage.
Ona govori o tome svijetu kao o mjestu čistom od grijeha — o tome životu kao o razdoblju koje nije ograničeno patnjom; ona snažno krijepi svoju utjehu združujući je s dvije ideje — koje smrtnici ne mogu razumjeti, no u koje se vole pouzdati: Vječnost i Besmrtnost; a kad um žalobnika ispunjen slikom, divnom ali nejasnom, o nebeskim visinama, sačinjenom od same svjetlosti i mira, o duši koja tamo počiva u blaženstvu, o danu kad će se tamo vinuti i njegova duša, isto tako slobodna i bestjelesna, o ponovnom sjedinjenju usavršenom ljubavlju, očišćenom od straha - stječe hrabrost, odlazi u susret nedaćama i ispunjava svoje životne dužnosti; i premda se može dogoditi da tuga nikad ne skine teret s njegove duše, nada će mu omogućiti da ga podnosi."
Charlotte Bronte- Profesor